subota, 07.07.2007.

Iz Purgerije s ljubavlju....

Ne da mi se previše blebetat i uostalom bolje mi je da šutim...
Ne pitajte "ke nova"?
Jer nema čega nema nova...
O tome neki drugi put.
Damjan Riža, bilo se preteško odlučit pa evo...
Kliknite i uživajte...

Damien Rice-Elephant


Damien Rice-The animals were gone

nedjelja, 10.06.2007.

za kraj...

Dokotrljah se jutros do Sela Moga Maloga, napola živa i blago izgubljena. Nisam se sinoć pošteno ni s kim pozdravila, a ne vjerujem da ću ikog vidit prije kraja osmog mjeseca.
Đole jednom reče nećemo pokazivat emocije, to nije europski, a kako smo mi daleko još od Europe... ko nam brani.
Bila je ovo godina suza i smijeha u doslovnom smislu... A ja samo izričem duboku zahvalu svima onima koji su mi ih vratili na lice... Teško je bilo bez njih...( znam da zvuči patetično, al možda me neko i skonta).
Na kraju obično ostanemo sami...
Sa sjećanjima i pjesmama...
A njih se, fala kukcu, prikupilo krcato...
Sasvim dovoljno da preživim dugo toplo, ludo i naporno ljeto.
Da ne duljim...imam potrebu ostavit pjesmuljak...
Milat je imao jedan prigodan za ovaj dan, al eto...
Budite vrijedni, pametni, zgodni i čuvajte kožu!


P.S. a spajsona:

I ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti! :))

nedjelja, 03.06.2007.

*priručnik za ambicioznu mladež Sela Moga Maloga i ostale (m)učenike

Predgovor
Ovaj priručnik pristrano je, neistinito, nepošteno, netočno djelo napisano iz puke dosade.
Predgovor napisala:
Moja savijest

Uvod
Novu školsku zgradu Sela Moga Maloga napušta ove godine samo dvoje djece. Generacija rođena davne 1993. Iste godine kad je i Sherry s ogromnom torbetinom, cviketama i tipičnim pletenicama prvi put zakoračila u tada još staru, oronulu i smrdljivu zgradu «Stare škole». Tada nas je bilo devet. Danas smo se prilično udaljili, rijetko se čujemo i još rjeđe vidimo, ali tu smo i guramo, svako od nas nekim svojim čudnim putevima. Tada su nas peglali, omalovažavali, hvalili, tlačili i mučili. I većinom su bili u pravu. Kažem, većinom, u nekim sitnicama su se gadno prevarili...
Ovo što slijedi, kratka je analiza mogućih škola i školica koje možete upisati u Gruuuadu ako ne želite do kraja života vozit Toma Vinkovića, gurat Agrijin motokultivator, ili teglit na leđima Solo motorne pumpe. (opet reklamiram).

Dakle,
želite li svaki blagdan provest radno, provlačit se po Stradunu s grupom zbunjenih starčića držeći zatvoreni kišobran visoko u zraku(najčešće, a meni to izgleda tako debilno, sorry Sky nadam se da ti imaš poštenu palicu)....
ako ste sposobni kesit se ljudima i onda kad vam baš ništa nije smiješno...
ako možete uvijek bit ponizni, uljudni, gostoljubljivi, divni, krasni...
ako imate želju da vaš maturalni rad bude izrazito kompliciran...
ako želite svako ljeto provest drpeći po nekom od naših hotela...
...upišite TUŠ.

Ili,
ako vam je uzor, Dr. Mc Dreamy ili kako već ili pak Dr. Grey, ili neka druga faca iz serija medicinske tematike...
ako želite jutra provodit na Medarevu , a popodneva na Ilijinoj Galvici...
želite okretat debele (ups neću ovo ponovit dva puta u životu)...
ako ste pristanik mita i korupcije, plavih kuverata i skupocjenih darova...
želite cijeli život njušit miris klora...
želite otkriti lijek za Sidu ili rak...
idite u Medicinsku. (Malo nas je, al nas ima – kaže moja nadobudna Švester)


Ako pak,
želite bit pripadnik elite...
svaki dan cupkat u cokulama...(doobroo nisu svi takviiii)
bubačit na pamet glagole i poslovice mrtvih jezika...
bez problema dobit mjesto u jednom od naših domova...
tlačit se glupostima četiri godine i na kraju bit nitko...
postanite gimnazijalac!

Možda ste muškog roda (ne nužno) i želite,
biti na nišanu gradskih cura i cerit im se u lice dok vas čekaju na Pilama da dođete šesticom...
četiri godine (ili više) provest u razredu bez pripadnica ženskog spola...
tlačit profesore i bit na glasu buntovnika,
u svakoj luci imat ljubavnicu ili više njih...
ženu prepustit na milost i nemilost gradskih zavodnika...
postanite pomorac

Ako želite...
izvuć Lijepu Našu iz gospodarskog šajzea...
biti zgodna tajnica nekog debelog šefa...
obrtat lovu koja nije vaša za bankarskim šalterom...
steć temelje za buduće tlačenje na ekonomskom faksu...
ili postat konkurencija Ljubu Jurčiću
upišite ekonomsku

Želite li možda
nakon tri godine zauvijek reć «adio školo»...
otvorit automehaničarsku radionicu u Selu Svom Malome (iovako ih je previše)...
zavlačit se pod sudeopere «Očajnih kućanica»...
znat sve o principu rada bojlera, špahera i sl...
na kraju završit na građevini
idite u obrtničku.

Ako pak želite...
konkurirat Huljiću, Tutiću i sličnim.
cijeli život dijelit autograme....
bacat gomilu u trans srcedrajućim baladicama....
dovest Eurosong u Zagreb...
slikat ženeske aktove...
hodat na prstima...
upišite umjetničku.

Zaključak
Kako bi reko onaj dragi dundo s ciklama rozom kravatom:
«Motika nije naš put!»

nedjelja, 20.05.2007.

Oda Yugu (55)

Ode Šerijin Yugo

A Šerijin Yugo ode jer Šeri nije sposobna uvjerit tatu da ne da Yuga

Baj d vej treba li kome dobri, stari ,Yugo,modri (blago suncem oparen), u voznom stanju, (unutrašnjost vozila odaje da je jadnik prošo sile i nepravde po brdima Sela Moga Malog ali štaš, tovari više nisu u modi!)

Nije skup jadničak!

I oprat ću ga, ako treba!!!!

I bolje da ga voza neko kog znam nego neko deseti!

I dobit ću proviziju ako ga prodam!

Ode Yugo

Kvragu!!!!


KATEGORIJA POSTA: KUPUJEMO/PRODAJEMO

srijeda, 09.05.2007.

Miss Koliko Šanse???

…Jednoga se jutra učenik probudio u suzama.
Učitelj ga pita nije li možda nešto ružno sanjao?
Ne! odgovori učenik.
Jesi li onda nesto tužno sanjao kad plačeš?-nastavi učitelj
Ne, sanjao sam nešto jako lijepo!
Pa zašto onda plačeš?- začudi se učitelj
Zato jer se moj san neće nikada ostvariti!...

Ovo je priča kojom završava film Gorko slatki život. Još jedan od filmova uz čije plakate bi trebala stajati napomena da se ne preporučuje osobama sa osjetljivim želucom.(Teško podnosim pogled na krv u zadnje vrijeme, što mi kao obožavateljici Uvoda u anatomiju nikako ne ide u prilog) Bio je to još jedan od filmova za koji sam, već na samom početku, mislila da ću izletit iz ionako praznog kina. Eto, trebalo se strpiti do kraja da bi napokon uspjela sredit misli i uobličit ih u priču koja ima nekog smisla.

Nisu ovo neke velike riječi. To i jest ono čudno. Ova priča je sasvim prosiječna i nije jedna od onih koja bi ljude (ili bar mene) natjerala da se zaustave na trenutak i razmisle o svojim postupcima, očekivanjima, pa čak i snovima.
Ipak, ovoj priči je to, nekim čudom, uspjelo.

Koliko su vam puta rekli da imate 1% šanse da ostvarite nešto što jako želite. Nešto što bi vam, kad bi uspjeli. zauvijek promjenilo život? Nije važno je li riječ o osvajanju milijuna na lutriji ili nečemu neopipljivom.

Bolje rečeno. Zatvorite oči i zamislite ono što nemate (ili niste), a želite (biti) najviše na svijetu.(baljezgam , za takve stvari ne treba sklapat oči).
Sad zamislite da vam kažu da imate 1 % šanse da ostvarite svoju želju.
Svoj najveći san.
Bi li ustrajali? Bi li se prihvatili onog sitnog 1% ili bi pokušali zanemariti svoj san?
Jer snovi se ne zaboravljaju. Oni se ne napuštaju. Kad se jednom pojave ostaju zauvijek, samo se pod navalom nekih novih, pritaje na neko vrijeme pa se onda naglo jave kad to ni sami ne očekujemo. Zato nas neće začuditi kad starija osoba počme vrištati kad vidi role i kaže vam da ih je uvijek željela imati. Kad je bila dijete željela ih je najviše na svijetu. Role su joj bile san snova. Sada, možda želi vlastitu djecu. Djeca su joj san snova, ali ipak nije nikad zaboravila na one role koje je željela kao dijete. Kažem, snove možemo malo zapostaviti, zanemariti ili ignorirati, ali snovi se ne zaboravljaju jednom zauvijek.


A što onda kad postanete svijesni da ono što želite najviše na svijetu morate zanemarit ili ignorirat i to za vlastito dobro i za dobro ljudi koje volite?

Što činiti onda kad znate da bi vas ustrajanje u pokušaju ostvarenja svog najvećeg sna uništilo potpuno? Što kad to shvatite, a niste jednostavno sposobni ignorirati san?

Što tada napraviti?

U zadnjih par dana postala sam svijesna da ću morat ignorirat (mrzim ovu riječ) svoja dva najveća sna. Za ostvarit jedan imam !% šanse ( a tek ovu!!), za drugi nemam šanse uopće.

Je li ostvarivanje najvećeg sna vrijedno uništavanja i sebe same i okoline?
Pa baš i nije!
Ustrajanje u ostvarivanju neostvarivog ponekad je puko zavaravanje. A treba znat prepoznat kad san postaje zavaravanje sebe samog.

Treba znati razlčuti lažnu nadu od nade koju nam snovi nude!

Treba imat puuuuno snage za ignoriranje onih najvećih snova.

Ja je pokušavam pronać.

I uspjet ću!

100 %.

ponedjeljak, 23.04.2007.

tuga dolazi kasnije

rekao bi Đole: tražio sam jedan stih, umalo ga osetih, ali mi je iz ruke kliznuo

Tražila sam ga i ja dok nisam upalila tv i načula kako je Tina Vukov osvojila Porina (ko prava buduća novinarka nisam zapamtila ni koliko ni za što). Svejedno, važno mi bilo samo jedno. Opet se ostvarila ona dobra stara tko traži taj i nađe .
Mio mi nekako bješe Porin ove godine. Jest da su opet pretjerali s Gibonijem, dobro možda je zaslužio. Osobno, tekstove novog albuma smatram gotovo savršenim, ali muzika mu je po mom nestručnom mišljenju stravično - dosadno - uvijek - ista. Tu se još našao i nezaobilazni Oliver koji po tom pitanju može u isti koš. Pa onda klapski hitovi koji su obilježili godinu, neka, ni zbog tog mi nije žao. Massimo, neka i njega. Dok ovo pišem redaju se stari hitovi Jedan dan i Ulicama moga grada. Porin za životno djelo u pravim je rukama. Svaki put kad čujem Ptice umiru pjevajući život mi je lakši tri puta.Opet, tek moje pristrano laičko mišljenje. Voditelji bili simpatično- preseravački -smiješni, kao i uvijek, scena katasrofalno loša, ne bi da smo deset godina unazad, ali to je još najmanje važno. Sve u svemu ništa mnogo gore ni ništa mnogo bolje nego inače.

Vratimo se mi ozbiljnijim temama...

Tuga dolazi kasnije

jednom kad sve ovo sad
bude daleko
kad svane dan, nestane mrak
kad dođe neko
i rasplete sve što veže me
sve niti ovog sna
možda tad ću ti priznat`
koliko sam te voljela

jednom kad mi sretnemo se
u vrevi grada
ako ti ime izgovorim
i ne zadrhtim tada
i ako se ti osmjehneš mi
kao nekada
možda ti priznam
koliko sam te voljela

možda ću tad reći ti sve
ali danas još ne
to ne rade velike djevojke
one tek nasmiješe se
i odu bez tuge, jer tuga
dolazi kasnije

jednom kad ti pogledaš
u oči moje
kad ponos više ne bude
igra za dvoje
tad ćemo mi pričati
dugo ko` nekada
i možda ti priznam
koliko sam te voljela

možda ću tad reći ti sve...

Bolje da je ovdje išla Il treno per Genova, uz nadu da ću sutra napokon odgovarat talijanski.... no, o temama tipa faks, neki drugi put.
Ako uopće bude vremena...

subota, 14.04.2007.

...I ruši se narančasti autobus... (aha akopošegemine)

Petak trinaesti, travnja mjeseca, godine tekuće bio je jedan sasvim pristojan dan.
Dovoljno prosječan da bi bio bio ubrzo zaboravljen, ali i dovoljno stresan da zasluži pokoji lahgani kucaj po tipkovnici. Sve je izgledalo tako normalno, dobar omjer smjeha, čekanja, i dosade .
Dobro, možda su neki osjetili lagane pomake u svojim životima koji bi mogli rezultirati tko zna čime sve ne, ali meni osobno, ništa nije uspjelo upropastit dan.
Sve do onog blaženog trenutka kad je došlo vrijeme da se vratim Selu Mome Malome. A sad, kako to obično biva kad radnja dođe do napetog dijela slijedi mala- digresija.
Imam jedan nerješiv problem. Svaki moj «izlazak» koji je nešto više nabijen emocijama završi jednako. Što hoću reći? Slijedećeg jutro probudim se bolesna. Bilo je tako prilično neugodnih situacija, tipa Nove Godine u tuđoj zemlji, tuđoj kući i u krevet s nenormalnom febrom i upropaštenim grlom. Ni koncert Crvene Jabuke nije mogao proć drukčije. Svako buđenje ovog tjedna značilo je još jedan pokušaj komunikacije s cimericom mimikom jer me glasnice izdaše. A onda je došla moja vječna životna suputnica, najveća napas koju poznajem u dušu- MOJA FEBRA. Ovog puta rješih je se sasvim jednostavno drmala me možda pola dana. Ali, napravila je svoje. Na spomenuti petak trinaesti osjećah se fizički pregaženo. Svako koračanje dulje od 100 metara ( ravnice) prestavljalo mi je užasan napor.
I, na što bijah prisiljena. Kao i svakog petka, te večeri uputih se lagano do kolodvora. Bez diskmena (odoše baterije, a ukraše nam punjač), osjećah se ko bez glave, koračajući teško ko starica koju život nije milovao. Došlo mi je da se odmorim na pola puta pa nastavim, ali ponavljah sebi: «Jesi li ti normalna? Hodaj! Koliko je tebi ćerce godina?».
Dobro! Dopotezah se do kolodvora, i u istom trenu poželjeh da sam ostala na faksu i slušala ono uvijek zanjimljivo predavanje cijenjene profesorice s kojom nikako na zelenu granu.
NEMA MOG AUTOBUSA!
«Dobro! Ko ti je kriv, tuko! Trebala si mislit glavom i znat da još škola nije počela i da tvoj omiljeni narančasti bus ne vozi večeras»
«Sinjorina možete pričekat 15. preko puta!»- oglasi se tete za šalterom
«Ma nemoj! Meni to kažeš! Meni, kojoj mogu dodijelit titulu dr. Autobusne Putnice međumještanskim linijama narančastih buseva!»
I tako, naslonih se na zid stanice i zamišljah kako sjedim. (i bilo mi lakše)
I čekah i čekah i čekah i ugledah 15. kako dolazi i odlazi. I poludih.
Slijedeći tren zaboravih sve muke s oslabljelom motorikom i nađoh se u onom udobnom «duplom» plavom busu! Suzdržah se od proklinjanja vozača i svega narančastog što me okružuje.
VIDIO ME! Jedino u što sam sigurna- dotičnom bi bilo bolje da me ne sretne ni na udaljenosti od pola kilometra u slijedećih pet godina. Loše mu se piše!
Zašto pišem uopće o ovom događaju! Zato jer na određeni način znači preokret u mom životu. Od sada okrećem novu stranicu. ( da, zvučim ko netko tko je upravo izliječio slomljeno srce).
Hoću reć! Odlučih onu oveću rozu knjižicu s mojom najružnijom slikom, učinit korisnom i sjest za volan konačno. Znaaaam! Neću tako lako dogurat s autom do Grada. I bolje da ne doguram jer bi bilo svega. Kažu mi da bi dobro vozila! «Bi!»- kažem ja.
Sasvim bi pristojno krenula na zeleno na semaforu ušla u raskršće i tad, onako kako se to samo meni može dogodit ugasilo bi mi se auto i nastao bi sveopći kaos kakav možete vidit samo na filmovima. Kolega Milat bi već slijedeći tren čitao izvanredne obavijesti s radija i zamolio pučanstvo grada da ostatak dana kao prijevozno sredstvo koriste eventualno romobile.
Preuveličavam, ali...
Ako ne budem ustrajna u odluci, preostaje mi samo jedno.
Prst u zrak pa dokle doguram.
Tu mi premca nema!

ponedjeljak, 26.03.2007.

vrijeme savršenstva

...Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakog proljeća.
Nasmješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana.
I zaboravi.

Kasno je već dragana, hoću da kažem,
Zreli smo ljudi.
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.

I znam da možda i boli... ali, pokušaj
Molim te... pokušaj... zaboravi!...

Pitaju ljudi zašto ne pišem?
Ne znam!
Svatko više zna da sam ovaj blog otvorila tek kako bi se oslobodila razno- raznog smeća koje se nakupilo u meni nakon najstrašnijeg ljeta u mom život. Pisanje bi pomoglo uvijek! Svaki post za mene bi na neki način značio ponovno rađanje (znam da zvuči jaaakooo glupo, ali je tako). Prošlo je mjesec dana od zadnjg posta a ja nemam potrebu za istresanjem novog smeća koje se nagomilao u meni. A znam da ga ima, i mojeg i tuđeg.
Trebala bi! Ali...
Ne želim pisat o tome da već jednu dugu mravijadu godina ne prestaje padat prokleta kiša.
Ne želim pisat o tome kako se akademska godina bliži kraju a ja se ne mičem s mjesta.
Ne želim pisat o tome kako mi se čini da se općenito ne mičem s mjesta dok ...world spins madly on...
Pogotovo ne želim pisat o izljevu emocija pred Bog sam zna koliko ljudi.
Bi li trebala pisat o bolesnicima koji u kasne noćne sate zvone pred vratima mog stana i bacaju me u trans. O ne, o njima nikako ne želim pisat. (Nisu oni jadni krivi!) ALI ZAŠTO BAŠ NA MOJA VRATA!!!????
Hoću li počet pisat neke edukativne posteve kad mi je edukacije ionako puna pipa!?
Hoću li pisat o postupcima okloline (Selo Moje Malo Ako Nam Bog Ne Pomogne Nitko Drugi Neće)
Ono što trenutno osjećam teško mi je reć i u povjerenju najbližim osobama!
Ne želim pisat ni o tome kako je ona mala trešnja u susjedovom vrtu nedavno procvjetala.
Vidjeh je večeras! Šćućurila se u sumraku pod svjetlom ulične lampe i ogromnim namrgođenim nebom.
Izgledala je tako bespomoćna, mala a u jedno i veličanstvena u sebi svojstvenoj ljepoti.
Samo na trenutak Moj Svijet mi se učinio savršenim.
Ili je on zapravo takav od samog početka, samo sam ja to tek sad primjetila.
Možda baš zato više ni ne pišem.
Javit ću vam se kad mi nešto pošteno i spomena vrijedno nagrdi ovo što sada osjećam.

P.S. Jeste li primjetili da neke cigare gore ljepše od drugih? ( nisam pukla, samo pitam)

ponedjeljak, 26.02.2007.

...i samo smijem se i smiješ se i sve je isto ko i prije...

A sada...

samo za Vas...

malo životne filozofije...

Naime, smatram se jednom od sretnica koja ima tu čast s vremena na vrijeme crpit životna znanja iz "uvrnutih" razmišljanja lucidne djevojke koja u potpunosti zaslužuje onu, danas tako rado prisvajanu etiketu intelektualca ili vam ga intelektualke.
Osim što bi uz njen opis moglo stajati Njeno je srce veliko ko kuća, možda veća i od tog ogromnog srca njezina su krila. Dakle, ta meni neopisivo draga djevojka živi negdje u orbiti( lagala bi kad bi rekla da živi među oblacima, za nju su i oni prenisko).

Ne želim reći da je umišljena, nego samo, da sanja neki zeru sretniji svijet.

Tako je sinoć ova draga djevojka u stanju u kojem svi veliki mislioci dobiju trenutak prosvijetljenja zaključila:

Možda bi svijet bio bolji da gravitacija ovog planeta nije 9. 8... nešto .( ne razumijem se), ah a tu je još i ona prokleta centrifugalna sila. Mislim da bi se trebali preselit na neki drugi planet, možda bi onda sve bilo drukčije.

Nju, jednako kao i mene, uvijek tako male stvari bacaju u euforiju , a još manje i nevažnije u duboku depresiju. Ovaj put, bilo je malo drukčije.

Možda ste gledali flim Život je more redatelja Alejandra Arnenabara. Istinita je to priča o sportašu koji je nakon jedne nesreće ostao doživotno paraliziran od vrata naniže. Jedan je to od filmova koji nikada ne zaboravljate. Tako se i Djevojka zabrinula da bi i njenog omiljenoga nogometaša, kapetana Chelsea Johna Terrya mogla zadesit ista sudbina, nakon povrede koju je doživo na nedavnoj utakmici. Djevojka je nakon, ni Nebo ne zna koliko vremena, odlučila zamolit Svevišnjeg za pomoć,cijeli dan vegetirala i na kraju izustila ono što je već izustila.

Nitko ne zna što nas čeka iza ugla.
Sudbina je stara vještica koja uživa u poigravanju našim životima preokrećući stvari naopako onda kad nam je sreća najpotrebnija.
Možda ne vjerujete u Sudbinu, eto pa ni Slučajnost nije ništa bolja, ona je još jedno deset puta nepouzdanija od Sudbine.

Kad čujete ovakve priče shvatite koliko je licemjerno zamarat se sitnicama, uživajte ljudi, odlučite se za pozitivu i slušajte svoja srca.
Nije važno jesu li velika, mala, transplatirana, s manom ili bez nje. Jedino vas ono nikad prevarit neće.

I sanjajte...

Ali ne zaboravite, sreća je jako rijetka pojava, a tuga i bol sastavni su dio života...

I vjerujte...

život postane čista zajebancija kad postanete ovog svijesni.

P.S. Da, da, to vam govorim ja, vječno pesimistična Miss Nikakve Šanse koja od danas vjeruje u čuda!

P.P.S. samo za Lakeishu i Zorbasa- Stigla je službena potvrda koja kaže da ste VI U PRAVU!!!! Eto sad mi to možete ostatak života nabijat na nos!

četvrtak, 15.02.2007.

Prekomplicirano da bi bilo naslovljeno drukčije!

Sad kad je prošao taj 14. veljače (fala kukcu – bezbolno!) imam i ja par stvari za reć! Prvo, kratka napomena, osim zaljubljenima, ovaj dan je posvećen i oboljelima od epilepsije... eto tek da se zna!
Drugo, čini mi se da sam u ova dva tjedna naučila više o životu, «ljubavi», vezama .... nego u svih 20 godina.
Zaključak – iskreno ne znam šta me drži, ali da nije toga nečega ja bi sad već bila u ekstra dubokoj depresiji. Možda činjenica da zavolim prelako, ali fala Nebesima ne zaljubljujem se olako!
Skontala sam! Ništa nije onako kako bi trebalo biti, pojam ljubavi krajnje je izopačen u pravilu sve se svodi na sebičnost!
A veze, užas! U zadnje vrijeme okružuju me ovakvi slučajevi !

Najprije, oni koji ne mogu jedno bez drugog, a pogotovo ne mogu jedno s drugim!
Zatim, oni koji samo sebi stvaraju probleme bez problema izmišljaljući svađe bez potrebe.
Oni koji su u vezi tek da bi mogli reć da nisu sami!
Oni koji vole, a teško im priznat!
Oni kojima je sve to samo čista zajebancija!
Oni koji vječno traže, i uvijek se razočaraju!
Oni koji znaju da su voljeni od strane prijatelja pa ih to ubija u pojam!
Sretni su rijetki!
Spoznaja deprimira krajnje!

A ja?
Ja sam ok! Vratiše mi se moji osjećaji! Samo moji, dobro poznati osjećaji na koje sam navikla! Oni, koje prije svega, volim! Možda nisu ugodni, možda me drmaju, ali bar znam kako me drmaju, znam koliko traju i kad će proć!
Kao što rekoh nedavno Lakeishi i Festini: Ne, nisam prorok, ali već sad znam kako će završit svaka moja buduća priča! Mene ista zvijezda prati!
Jer jasno je tko pobjeđuje u igri u kojoj su suprostavljene Miss Nikakve Šanse i Mala Koja Je Dala! Miss Nikakve Šanse ostaje to što jest!
Nek se jave oni koji misle suprotno!

I za kraj, tek zbog raspoznavanja MOJA DUŠA NIJE NA PRODAJU kaže Čorba, e pa nije ni moja!

A za kraj poslje kraja, sasvim slučajno dobih neki dan tekst ove pjesme, još sasvim slučajnije samo par dana kasnije dobih i pjesmu, e pa ljudi, kao da ste znali da će mi savršeno poslužit!
Vielen dank!


The world was on fire
No one could save me but you.
Strange what desire will make foolish people do
I never dreamed that I'd meet somebody like you
And I never dreamed that I'd lose somebody like you

No, I don't want to fall in love
With you
[This love is only gonna break your heart]

What a wicked game you play
To make me feel this way
What a wicked thing to do
To let me dream of you
What a wicked thing to say
You never felt this way
What a wicked thing to do
To make me dream of you

And I don't wanna fall in love
[This love is only gonna break your heart]

World was on fire
No one could save me but you
Strange what desire will make foolish people do
I never dreamed that I'd love somebody like you
I never dreamed that I'd lose somebody like you

No I don't wanna fall in love
With you
[This love is only gonna break your heart

Nobody loves no one

nedjelja, 04.02.2007.

...bilo je ljeto vrela noć, svirao stari dobri rock`n`roll...

Ne znam jel nešto u zraku ili u vodi možda, ali ljudi oko mene zadnjih dana malo češće pričaju o prošlosti nego inače. Po tom pitanju, ja sam veoma jednostavna. Vlastita mi je prošlost jedno vrijeme bila sve, a sad sam postala krajnje ravnodušna. Ne samo prema prošlosti, nego prema većini onog što me okružuje. ...Malo tog me pomera i dotiče... poznato jel da? Nastavak nije potreban. Ne znam bi li bila sretna zbog toga ili ne. Previše je dokaza moje ravnodušnosti prema okolini, ali neću o tome. Samo se nadam da neću postat baš tabula raza što se poimanja okoline tiče. To ne bi bilo ni malo dobro.
No, ravnodušnost nije bio povod pisanja, nego događaj od neku veče. Uglavnom svi znate ko je Tanja jel? BB Tanja! E pa BB Tanja je imala svoj mali nastup u Revelina koji je na kraju ispao nepotpun. Zašto se ne čudim? Nevažno, meni i Slut bilo baš super. Dobro, i za ovo SUPER različiti su razlozi.
Uglavnom u neka doba skontam da većinu populacije diska čini puk okolice Sela Moga Maloga. Bilo mi presmiješno vidit sve te ljude oko sebe.
Eh, ništa nije bilo tako smiješno dok ne ugledah čovjeka koji mi je nekad bio mnogo drag. Jedno ljeto mi je bi mnogo drag i ništa više. Naime, kako to obično u mene biva, na kraju je taj dragi čovjek ( ako ga uopće mogu tako nazvat) ispao kreten, a svatko tko se prema meni ponaša kretenski isto završi. Naime obično od trenutka kada ustanovim bolest zvanu kretenizam prekidam sve moguće odnose s takvima. Što nije baš lijepo od mene, ali tako je!
Ista stvar se dogodila i u ovom slučaju. Nismo progovorili ni riječi malo predugo vremena nas dvoje. A onda te večeri, među hrpom ljudi ugledah i njegovu smiješnu facu.
Sad kad bi ga vam ga išla opisivat zvučalo bi kao da je ispao iz prošlosti (opet prošlost)!
Zadrti ljubitelj rock `n` rolla i svega onog što uz to ide, naravno seoska bitanga, huligan, romantičar, boem još od svoje 17, zgubidan, propalica i netko koga je otpiso već cijeli svijet. Eh zaboravih napomenut da je ženska srca osvajao rukoljubom (kako čije naravno).
Aj dobro luda je to bila veče, malo nas je više ugledalo smješne face nekih «ljudi iz prošlosti». Tek kasnije na odlasku skontah koliko sam slijepa bila. Ne, ne želim reć koliko je ljubav slijepa jer ovo ne bijaše nikakva ljubav . Ide on prema meni, teturajući, naravno jer nikad nije drukčije ni bio sposoban hodat, a sad zamislite fino sličkicu. Na njemu dugi crni kožnjak, frizura ala Elvis samo u nešto blažem i svjetlijem izdanju, boca pelina u ruci , petljanje jezikom koje je proizvelo nešto što je najviše zvučalo na : «Sinjorina mi se znamo?»
Da se razumjemo, ne ja nemam ništa protiv, crnih kožnjaka do poda, a protiv Elvisa još manje, o rock`n`rollu da ni ne pričam. Da pače, ali te večeri....
Dobro, razmjenismo par klišej rečenica i nastavi on tako teturat dalje sa svojim uvijek teturavim društvom. A ja pogledah u Slut, ona u mene pa zajedno usmjerismo pogled prema teturavom društvu i onako, ne znam zbog čega, prizora ispred nas, ranih jutarnjih sati ili činjenice da ne bi ni jedna ni druga prošle duvanje u balone, ( nismo ni mi bile daleko od teturanja) odvalimo se smijat.
Ne treba ponavljat da mi je cijelu večer u glavi odzvaljalo ono isto ...a gdje mi je pamet bila... da odzvonila mi je i ona jedna Merlinova, ali samo na kratko, tek da se ne zaboravi... bilo je ljeto, vrela noć, svirao stari dobri rock`n`roll...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

za početak...